elektroenergetika

Mala hidroelektrana „Moravica”

Mala hidroelektrana „Moravica” ili MHE „Moravica”, se nalazi u Ivanjici, puštena je u rad 1911. godine, kao sedma centrala centarala sa vodenim pogonom u Srbiji. Predstavlja nepokretno kulturno dobro kao spomenik kulture od velikog značaja. Pre nje napravljene hidrocentrale u Užicu (1900), Valjevu (1900), Vučju kod Leskovca (1902), Kraljevu, na Ribnici (1903), u Sićevačkoj klisuri kod Niša (1908) i Gamzigradskoj Banji kod Zaječara (1910). Imala je 260 KS i osvetljavala je samo varošicu. Godine 1936. izgrađena je kameno-betonska brana visine 9m, a širine 16m. Ovaj vodopad je turistička atrakcija i gotovo zaštitni znak Ivanjice.



O tome kako je ona izgrađena i kako je to izgledalo davne 1911. godine, razgovarali smo sa Raškom Nešovanovićem, novinarom i publicistom iz ovog mesta. Prema njegovim rečima, 1907. godine u Srbiji su samo četiri grada imala struju. Hidrocentrala u Ivanjici je bila vizija uglednih trgovaca i bankara, koji su se udružili u „Ivanjičko električno-industrijsko društvo“ jer su želeli da Ivanjica bude jedna od modernijih varoši tog vremena i odlučili su da uvedu struju. U varošici pod Golijom 1911. godine na Nikoljdan, puštena je u rad hidrocentrala koja je osvetljavala Ivanjicu.

– Davne 1907 godine, Srbija je imala samo četiri grada koja su imala električnu energiju. Ivanjički, u to vreme bogati ljudi – trgovci, bankari, preduzimači, putovali su u Užice i videvši sijalice na ulicama i u kućama, rešili da u svom mestu naprave hidrocentralu i daruju ovom narodu struju. Naravno, išlo im je na ruku to što je Ivanjica imala izuzetno brzu reku Moravicu koja je mogla da se iskoristi za tako nešto. I te daleke 1907. godine napravljen je konzorcijum, i više bogatih meštana Ivanjice se udružilo, uložili su sredstva i krenuli sa izgradnjom. Napravljen je mali vodopad od drvenih brvana, počeli su da se kopaju kanali za zgradu koja je trebalo da bude hidrocentrala. Narod kao narod, dolazio je da gleda to čudo, šta se to radi na reci Moravici, i to je trajalo otprilike četiri godine, priča Nešovanović.



Turbina za Hidrocentralu je kupljena u Beču, a najkomplikovaniji je bio njen transport do Ivanjice.

– Najteži deo posla bila je nabavka i dopremanje turbine koja je trebalo da proizvodi struju. Ona je kupljena u Beču. Interesantno je da je ta turbina vozom stigla od Beča do Kragujevca, a od Kragujevca nije imalo prevoza, pa se krenulo sa volovskim kolima. Nekoliko pari volova vuklo je ogromnu turbinu i putovali su čitavih sedam dana od Kragujevca do Ivanjice da bi je dopremili na mesto gde je trebalo da bude ugrađena. Kada je turbina stigla, bio je to u neku ruku, kako su mi pričali stariji meštani, praznik za Ivanjicu. Okupio se veliki broj građana da vidi to čudo od mašine koja je uz pomoć ljudske snage, jer tada nije bilo ni dizalica ni kranova, stacionirana na mesto gde se zidala zgrada koja je predstavljala hidrocentralu. U izgradnji te zgrade učestvovao je veliki broj radnika, ona je zidana četiri godine, sve do 1911. kada je konačno hidrocentrala bila gotova i mogla da se pusti u funkciju.



„Vidi nano koliko mesecova“

Kada su zasijale prve sijalice na tadašnjim ulicama Ivanjice bilo je to pravo čudo, a Ivanjičani su bili jedni od najponosnijih stanovnika Srbije.

– Kakav je to bio praznik za građane Ivanjice kada su se pojavile prve sijalice na ulici. Okupila se tu skoro cela Ivanjica koja je tada bila mala po broju stanovnika i svi su čekali da zasija prva sijalica. Bilo je to veliko oduševljenje i radost jer su dobili nešto što su do tada imala samo četiri grada u Srbiji. Ima i jedna anegdota iz tog vremena koja kaže da je jedan dečak sa majkom iz Kušića krenuo prema varošici, i kada je došao nadomak brda odakle se vidi Ivanjica i video da gore sijalice, uzviknuo je „Vidi nano koliko mesecova“.

Prema rečima Raška Nešovanovića, Ivanjica je izgledala kao pravi velegrad u to vreme.

– Ljudi tada nisu razmišljali da struju razvedu u svoje domove. Tek kasnije, kada su videli kako to izgleda, počeli su prvo oni imućniji da uvode struju u svoje kuće, a oni koji nisu imali mogućnosti odlazili su kod komšije koji ima struju da gledaju to čudo. Vremenom su u celom gradu postavljene drvene bandere sa sijalicama, pa je Ivanjica izgledala kao pravi velegrad u to vreme. Ivanjičani kao Ivanjičani, bili su ponosni na to što su među prvih pet gradova u Srbiji dobili električnu energiju i sa tim se ponose i danas.

Ne postoje precizni podaci koliko je u to vreme Hidrocentrala „Moravica“ proizvodila struje, kaže Nešovanović i dodaje da sa razvojem Ivanjice nije imala dovoljno snage da snabdeva celu opštinu.

– Tada nisu postojali instrumenti koji bi merili koliko se struje proizvodilo. Jednostavno, turbina je uključena i davala je struju, ali se nije tačno znalo koja je to snaga, mada je svakako bilo dovoljno da zadovolji potrebe Ivanjice. Međutim, kako se Ivanjica proširivala i izgrađivala, hidrocentrala je bila sve manje u mogućnosti da snabdeva ceo grad strujom, tako da je krajem sedamdesetih godina mogla da snabdeva jedino Hotel „Park“.


Web Analytics